OPERSKA I BALETSKA SCENA
Intenzivan rad na konsolidovanju i unapređenju operskih i baletskih ansambala u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata vezivao se za obnovu, izgradnju i institucionalizaciju socijalističkog društva i ideje o njegovom kulturnom uzdizanju. Postojao je i izraziti entuzijazam za stvaranje reprezentativnih muzičko-scenskih ustanova i repertoara kojima bi se država predstavljala u inostranstvu. On se ispoljio odmah nakon spoljnopolitičkog zaokreta prema Zapadu i isprva se odnosilo na sferu baleta, a od sredine pedesetih godina i na operu.
Zahvaljujući nizu uspešnih gostovanja, ansambli Opere Narodnog pozorišta u Beogradu brzo su stekli zavidnu reputaciju u Zapadnoj Evropi, koju su gradili kroz kontinuirano učešće na značajnim međunarodnim festivalima i povremene nastupe u najprestižnijim operskim dvoranama. Za njima su se afirmisali i muzičko-scenski sektori narodnih pozorišta u Zagrebu i Ljubljani. Iako međusobno konkurentni, ansambli tri jugoslovenska centra delili su mnoge zajedničke aspekte u razvijanju svojih repertoarskih politika usmerenih na inostranstvo, uključujući i scenske postavke istih dela, kao i povremeno međusobno „pozajmljivanje“ najuspešnijih solista.
Opera Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane nastupila je u Klagenfurtu i Gracu 1950, izvodeći isključivo domaći repertoar: operu Ero s onoga svijeta Jakoba Gotovca i balet Ohridska legenda Stevana Hristića. Isti repertoar, proširen operama Gorenjski Slavček Antona Ferstera i Faust Šarla Gunoa, predstavila je na gostovanju u Trstu u julu 1954. godine. Dok je prvo putovanje ostvareno na inicijativu Prosvetne zveze koruških Slovenaca, drugo su organizovali Glazbena matica iz Trsta i Slovenačko-hrvatski prosvetni savez, uz podršku Komisije za kulturne veze sa inostranstvom. Primeri predstavljanja opera i baleta jugoslovenskih autora bili su usmereni na kulturno osnaživanje slovenačke manjine u konfliktnim pograničnim područjima, od kojih je jedno imalo i izrazit međunarodni značaj zbog rešavanja Tršćanske krize.
Drugo po redu izvođenje Ohridske legende u inostranstvu ostvario je balet Opere Narodnog pozorišta iz Beograda na Međunarodnom festivalu muzike i drame u Edinburgu (1951). Ambasada FNRJ u Londonu podstakla je interesovanje članova festivalskog odbora za Hristićev balet još 1949, posredujući u njihovom povezivanju sa Savetom za nauku i kulturu. U pregovorima tokom 1951. izdejstvovano je da organizatori snose sve troškove puta i smeštaja ansambla. O programskim aspektima pregovarali su Ijan Hanter, umetnički direktor Festivala, i Oskar Danon, direktor Opere. Predstavnici Festivala bili su pod utiskom nastupa jugoslovenskih folklornih ansambala i tražili su baletske predstave inspirisane narodnim igrama. Danon je predložio da se uz Ohridsku legendu izvede i Licitarsko srce Krešimira Baranovića, te da se ovom programu doda i nekoliko scena iz baleta Balada o jednoj srednjovekovnoj ljubavi Frana Lotke. Tako je oformljen program jugoslovenskih autora, koji je zvukom, pokretom i scenskom prezentacijom bio inspirisan narodnom kulturom.
Legenda dokumenata:
1. Zabeleška o pregovorima za izvođenje „Ohridske legende” u Edinburgu. [Beograd, 1950.](AJ-559-109-241)
2. Rodoljub Čolković, ministar – Predsedništvu Vlade FNRJ, povodom gostovanja baletskog ansambla Opere Narodnog pozorišta na VI Međunarodnom festivalu muzike i drame u Edinburgu, od 28. 8. do 8. 9. 1951. Beograd, 17. 7. 1951. (AJ-559-109-242)
3. Fotografije s jedne od predstava prve posleratne postavke Ohridske legende u Narodnom pozorištu 1947. godine (premijera: 28. 11), s kojom je ansambl gostovao u inostranstvu od 1951. do 1961. Režija i koreografija: Margarita Froman k. g.; dirigent: Stevan Hristić; scenografija: Vladimir Žedrinski; kostimi: Milica Babić Jovanović.
Prvi čin, selo u blizini Ohridskog jezera.
Drugi čin, na obali Ohridskog jezera.
Treći čin, u haremu: ples robinja.
Treći čin, u haremu: Bojana Perić (Bugarka); desno: Nikolaj Semenjenko (Slutan).
Treći čin, u haremu: Jovanka Bjegojević (Grkinja) i Dušan Trninić (Grk).
Treći čin, u haremu: Branko Marković (Glavni janičar).
Četvrti čin: selo u blizini Ohridskog jezera, svadbeno veselje. Mira Sanjina (Biljana) i Dimitrije Parlić (Marko).
Svršetak Četvrtog čina.
(Arhiv Muzikološkog instituta SANU, Fond fotografija, F-276)
Beogradski balet izazvao je veliko interesovanje u Edinburgu. Iako je među prikazima u štampi bilo i pozitivnih i negativnih ocena, publika je dobro reagovala na predstave.
Prvi susret beogradskog baletskog ansambla sa Zapadom bio je praćen različitim izazovima i svedočio je o tome da agitpropovskoj praksi kontrole još uvek nije bio kraj. Danon je referisao o disciplini članova grupe i njihovom držanju u odnosu na emigrante, kao i slučaju ostanka u inostranstvu čak četvoro igrača. Emigracija je u pojedinim sredinama otežavala sprovođenje novog političkog kursa jugoslovenskog okretanja Zapadu, koje je bilo teško prihvatljivo i predstavnicima različitih političkih opcija nespremnim da sarađuju s komunističkom zemljom. S takvim problemima suočavalo se i Poslanstvo FNRJ u Beču prilikom ugovaranja turneja beogradskog baleta.
Iskustvo u Edinburgu ohrabrilo je ansambl da nastavi s izvođenjem folklornih baleta. Repertoar je proširen primerima klasične igre poput Labudovog jezera, Romea i Julije i Simfonije Ce-dur, prisutnim od vremena gostovanja u Atini (1952), Visbadenu, Salcburgu, Ženevi i Cirihu (1953).
Legenda dokumenata:
1. Izveštaj Oskara Danona, dirigenta, O putu i učestvovanju Beogradskog baleta u Edinburgu. (AJ-559-109-242)
2. Izveštaj Poslanstva FNRJ u Beču o gostovanju baleta Opere Narodnog pozorišta iz Beograda u Austriji. Beč, 15. 3. 1953. (AJ-559-109-241)
3. Simfonija Ce-dur, na muziku Žorža Bizea. Koreografija: Dimitrije Parlić; dirigent: Oskar Danon. Fotografija s gostovanja baleta Opere Narodnog pozorišta u Salcburgu, 1953. godine. (Arhiva Istraživačko-dokumentacionog centra Narodnog pozorišta u Beogradu.)
Opera Narodnog pozorišta u Beogradu počinje seriju svojih gostovanja od 1954. godine, kada u organizaciji menadžera Klubhauskonzert koncertno izvodi operu Boris Godunov (u instrumentaciji Nikolaja Rimskog-Korsakova) u Bazelu, Ženevi i Cirihu. Prethodna iskustva gostovanja Baleta, gramofonske ploče koje je Opera u kratkom vremenskom razmaku snimila za poznate zapadne kompanije (DECCA, 1955; Paté Marconi, 1957; Metro Goldwin Meyer, 1958), kao i pozitivne kritike koje je su pratile njene inostrane nastupe, doprineli su njenoj brzoj međunarodnoj afirmaciji. Opera je često dobijala pozive za gostovanja, a do 1971. predstavila se u Švajcarskoj, Austriji, SR Nemačkoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Grčkoj, Španiji, Danskoj i Norveškoj. Među njenim najvećim uspesima bili su nastupi povodom otvaranja Pozorišta nacija u Parizu (1959) i gostovanje u bečkoj Državnoj operi (1964). Visok renome uporedo je sticao i beogradski Balet. Oba ansabla često su gostovala zajedno. Dok je Balet svoj repertoar s folklornim i klasičnim delima proširio i modernim koreografskim produkcijama, ne zapostavljajući ni predstavljanje domaćih ostvarenja, Opera se fokusirala prvenstveno na ruski repertoar, zatim ređe izvođena ili zaboravljena dela operske baštine, a tek povremeno i na opere jugoslovenskih autora.
Pregledi nastupa operskih i baletskih trupa narodnih pozorišta u Zagrebu i Ljubljani svedoče o nešto kasnijem ustaljivanju inostranih gostovanja, a u slučaju ljubljanskog ansambla i znatno užem geografskom opsegu koji je prvenstveno obuhvatao nastupe u Italiji i Austriji. Poseban uzlet imali su zagrebači ansambli, koji stiču međunarodna priznanja tokom šezdesetih godina. Na povremena inostrana gostovanja odlučivale su se i trupe iz manjih centara, poput Sarajeva, Rijeke i Novog Sada. O njima su strogo sudili jugoslovenski ambasadori, žaleći se ponekad na slabe kritike u štampi i štetan uticaj takvih turneja na ugled Jugoslavije.
Gostovanja su realizovana preko inostranih menadžera, zatim direktno s direkcijama festivala, putem ugovora na bazi razmene, uključivanjem predstavnika ambasada i Jugokoncerta. U radu na oblikovanju godišnjih programa predstavljanja u inostranstvu veliku ulogu imao je Odbor za scenske umetnosti i muziku, sastavljen od predstavnika muzičkih i pozorišnih institucija i udruženja. Odbor je imao stručno-savetodavne ingerencije i uticao je na uključivanje pojedinih gostovanja velikih ansambala u godišnje planove kulturne saradnje s inostranstvom. Sama Komisija raspolagala je budžetom koji nije bio dovoljan za pokrivanje takvih gostovanja, pa je Odbor pozdravljao uključivanje republičkih i gradskih saveta za kulturu u njihovu finansijsku realizaciju. Takvi modeli funkcionisanja, u kojima je subvencija poticala od organa na nivou države, republike i grada, postali su česti tokom šezdesetih godina.
Legenda dokumenata:
1. Milan Bogdanović, upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu – Komisiji za kulturne veze sa inostranstvom, o planiranim gostovanjima operskog i baletskog ansambla Narodnog pozorišta u Vizbadenu, Lozani i Parizu. Beograd, 13. 4. 1959. (AJ-559-128-274)
2. Zabeleška Ambasade SFRJ u Beču o gostovanju Opere i Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu u Državnoj operi u Beču, od 4. do 12. 1. 1964. Beč, januar 1964. (AJ-559-129-276)
3. (…) jedinstvo dela izvanredno je, a kvalitet rukopisa horova koji čine suštinski element ponekad podsećaju na Hovanščinu (…) Zaista iz same drame koja se rađa proizlaze ove pesme. (Prikaz Gorskog vijenca Nikole Hercigonje, dela koje je bilo na repertoaru Opere Narodnog pozorišta u Teatru nacija u Parizu, 1959). „L’Opéra de Belgrade au Théâtre des Nations. – ’La Couronne de la montagne’ de Nicola Hercigonja” . Le Monde, 17. 6. 1959. (Arhiva porodice Čangalović)
4. „Kada g. Miroslav Čangalović (…) peva, njegov glas i dramsko umeće dovoljno su snažni da jezik učine nevažnim; muzika i drama u potpunosti žive.“ „Enthusiastic Singing by Belgrade Opera in Borodin. King’s Theatre. Edinburgh: Prince Igor”. The Times, 22. 8. 1962. (Arhiva porodice Čangalović)
5. „(…) jedno pravo predstavljanje ansambla, na kojem Beograđanima mogu da pozavide mnoge velike operske kuće.“ „(…) hrabrost da se prigrli nepoznato i novo – uveliko je nadmašilo pomanjkanje raskošne opreme (…). Skoro da smo poželeli da naše opersko pozorište ima nešto od tog ponosnog prikaza siromaštva koje se nadoknađuje jedinstvenim duhom ansambla i solidnim radom.“ (Kritički prikaz operskih i baletskih predstava ansambala Narodnog pozorišta, izvedenih u Državnoj operi u Beču). Helmut A. Fiechtner, „Unbekannte Opern und neue Ballette”. Die Furche, 18. 1. 1964. (Arhiva Istraživačko-dokumentacionog centra Narodnog Pozorišta u Beogradu)
6. „Autoru Simonide, Stanojlu Rajičiću, ni na koji način ne pada na pamet da u svoj jezik unese eksperimentalne pokušaje koje sprovode bezbrojni predstavnici muzičke avangarde. Rajičić (…) koristi sintaksu koja obelodanjuje savršeno poznavanje instrumentalnih resursa i prirodnih mogućnosti ljudskog glasa. “Henri Jaton, „’Simonida’ de Ragicic au Théâtre de Beaulieu à Lausanne . Tribune-Le Matin, 29. 5. 1971. (Arhiva porodice Čangalović)
Legenda dokumenata:
1. Duško Roksandić, direktor Narodnog kazališta u Zagrebu – Komisiji za kulturne veze sa inostranstvom, Savjetu za kulturu NRH i Savjetu za kulturu GNO, izveštaj o gostovanju Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Parizu. Zagreb, 1. 7. 1961. (AJ-559-129-275)
2. Kritika objavljena posle prve predstave opere Boris Godunov (instrumentacija N. Rimski Korsakov), u izvođenju Opere Hrvatskog narodnog kazališta na Holandskom festivalu u Gradskom pozorištu u Amsterdamu, 2. 3. 1964. Naslovnu ulogu pevao je Miroslav Čangalović, čest gost Opere u Zagrebu, a kneza Šujskog Franjo Paulik. Kao i u slučaju prethodnih inostranih gostovanja Opere iz Beograda, visoko je ocenjen kvalitet izvođenja ove opere, u kojoj je Čangalović suvereno tumačio lik Borisa. „Kroatisch Nationaal Theatre met Boris Godoenow”. Nieuwe Rotterdamse Courant, 3. 3. 1964. (Arhiva porodice Čangalović)
3. Danilo Švara, direktor Opere Slovenačkog narodnog pozorišta u Ljubljani – Komisiji za kulturne veze sa inostranstvom, Izveštaj o gostovanju Opere Slovenačkog narodnog pozorišta u Veneciji. Ljubljana, 2. 6. 1958. [Segmenti dokumenta] (AJ-559-128-273)
4. Vlajko Ubavić, upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu – Komisiji za kulturne veze sa inostranstvom, izveštaj o gostovanju Baleta Narodnog pozorita u Sarajevu u Modeni, Karpiju i Ređo Emiliji, od 17. do 20. 1. 1962. Sarajevo, 31. 1. 1962. (AJ-559-129-275)
5. Mirko Milutinović, ambasador SFRJ u Holandiji – Saveznoj komisiji za kulturne veze sa inostranstvom, o gostovanju Baleta Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, ostvarenom u Holandiji. Hag, 13. 11. 1970. Prilog: Isečci iz štampe s prikazima gostovanja baletskog ansambla. (AJ-559-132-281)
Legenda dokumenata:
1. BORIS GODUNOV, opera. Kompozitor: Modest Musorgski (instrumentacija Nikolaja Rimskog Korsakova); reditelj: Josip Kulundžić; dirigent: Krešimir Baranović; scenograf: Vladimir Zagorodnjuk; kostimograf: Milica Babić. Horove pripremio: Milan Bajšanski. Opera Narodnog pozorišta u Beogradu. – Miroslav Čangalović (Boris Godunov) i Dragutin Petrović (knez Šujski), fotografija s gostovanja Opere na Međunarodnom majskom festivalu u Vizbadenu, Hessisches Staatstheater – Groses Haus, 6. 5. 1955. (Arhiva porodice Čangalović)
2. KNEZ IGOR, opera. Kompozitor: Aleksandar Borodin; reditelji: Branko Gavela i Mladen Sabljić; dirigenti: Oskar Danon / Dušan Miladinović; scenograf: Miomir Denić; kostimograf: Milica Babić; koreograf: Anica Prelić; horove pripremio: Slobodan Krstić. Opera Narodnog pozorišta u Beogradu. – Dušan Popović (knez Igor) i Miroslav Čangalović (kan Končak), fotografija s gostovanja Opere na Festivalu u Edinburgu, King’s Teatre, avgust 1962. (Arhiva Istraživačko-dokumentacionog centra Narodnog Pozorišta u Beogradu)
3. DON KIHOT, opera. Kompozitor: Žil Masne; reditelj: Mladen Sabljić; dirigent: Dušan Miladinović; scenograf: Miomir Denić; kostimograf: Mira Glišić, k.g.; koreograf: Ani Radošević; horove pripremio: Dragomir Radivojević. – Miroslav Čangalović (Don Kihot) i Latko Korošec, k.g. (Sančo Pansa), fotografija s gostovanja Opere na Festivalu Berliner Festwochen u Zapadnom Berlinu, septembar 1969. (Arhiva porodice Čangalović)
4. FAUST, opera. Kompozitor: Šarl Guno; reditelj: Fridrih Šram, k.g.; dirigent: Oskar Danon; scenograf: Miomir Denić; kostimograf: Milica Babić; koreograf: Mira Sanjina; horove pripremio: Milan Bajšanski. – Miroslav Čangalović (Mefisto), Neda Čomić i Ljiljana Dulović (pratilice Mefista), fotografija gostovanja Opere na Međunarodnom majskom festivalu u Vizbadenu, Hessisches Staatstheater – Groses Haus, 30. 5. 1959. (Arhiva porodice Čangalović)
5-6. ERO S ONOGA SVIJETA, komična opera u tri čina. Kompozitor: Jakova Gotovac. Reditelj: Dimitrije Parlić; dirigent: Krešimir Baranović; scenograf: Miomir Denić; kostimograf: Milica Babić; koreograf: Dimitrije Parlić; horove pripremio Milan Bajšanski. Solisti: Žarko Cvejić, Marijana Radev k.g., Anita Mezetova, Aleksandar Marinković, Stanoje Janković, Anica Jelinek. Opera Narodnog pozorišta u Beogradu (premijera 11. 2. 1955). – Fotografije sa scene Narodnog pozorišta. Opera je u istoj postavci izvedena na svom prvom gostovanju na Međunarodnom majskom festivalu u Visbadenu, 7. 5. 1955. (Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Zbirka fotografija, 689-R)
7-8. SIMONIDA, opera u jednom činu. Kompozitor: Stanojlo Rajičić; reditelj: Jovan Putnik; dirigent Dušan Miladinović; kostimograf Božana Jovanović. Opera Narodnog pozorišta u Beogradu (premijera 26. 9. 1968). – Slavka Popović (Simonida) i Miroslav Čangalović (kralj Milutin), fotografije sa scene Narodnog pozorišta. Opera je u istoj postavci izvedena na Međunarodnom festivalu u Lozani, 28. 5. 1971. (Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Zbirka fotografija, 1468-R)
9. JOLANDA, balet u jednom činu. Kompozitor: Manolis Kalomiris; koreograf: Dimitrije Parlić; dirigent: Oskar Danon; scenograf i kostimograf: Dušan Ristić. Balet Narodnog pozorišta u Beogradu (premijera: 30. 03. 1953) – Jovanka Bjegojević i Branko Marković, na sceni Narodnog pozorišta, foto: Zoran Miler. Balet je u istoj postavci izveden tokom gostovanja na Atinskom festivalu, 1957. (Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Zbirka fotografija, 337-R)
10–11. KINESKA PRIČA, balet u pet slika. Kompozitor: Krešimir Baranović; libretista i koreograf: Dimitrije Parlić; dirigent: Oskar Danon; scenograf i kostimograf: Dušan Ristić. Solisti: Rut Parnel, Jovanka Bjegojević, Milan Momčilović, Gradimir Hadži Slavković, Ivica Ganza, Milica Jovanović, Foska Harmel. Balet Narodnog pozorišta u Beogradu (premijera: 30. 4. 1955). – Fotografije sa scene u Narodnom pozorištu. Balet je izvođen u Firenci (1955), Beču (1955), Vizbadenu (1956), Parizu (1957) i Atini (1957). (Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Zbirka fotografija, 708-R)
12–13. ČUDESNI MANDARIN, balet u jednom činu. Kompozitor: Bela Bartok. Koreograf: Dimitrije Parlić; dirigent: Krešimir Baranović; scenograf i kostimograf: Dušan Ristić. Balet Narodnog pozorišta u Beogradu. – Duška Sifnios i Stevan Žunac, gostovanje u Amsterdamu, Hagu i Roterdamu. Foto: D. G. Lanting N. F. K. – Den Haag, 1957. (Arhiva Istraživačko-dokumentacionog centra Narodnog Pozorišta u Beogradu)
14. ŽAR PTICA, balet u jednom činu. Kompozitor: Igor Stravinski; libretista: Mihail Fokin; koreograf: Vera Kostić; dirigent: Bogdan Babić; scenograf i kostimograf: Dušan Ristić. Solisti: Magdalena Janeva, Višnja Đorđević, Milan Momčilović, Žarko Prebil. Balet Narodnog pozorišta u Beogradu (premijera: 5. 5. 1960). – Fotografija sa scene Narodnog pozorišta, maj 1960. Delo je izvođeno na gostovanjima u Visbadenu (1960) i Veneciji (1961). (Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Zbirka fotografija, 1145-R)
15. SIMFONIJSKI TRIPTIHON, koreografska poema. Kompozitor: Petar Konjović; koreograf: Dimitrije Parlić; dirigent: Oskar Danon; scenograf i kostimograf: Milo Milunović; solisti: Jovanka Bjegojević, Katarina Obradović, Branko Marković, Žarko Prebil. Balet Narodnog pozorišta u Beogradu (premijera: 14. 4. 1962). – Fotografija sa scene Narodnog pozorišta. Delo je izvođeno na sledećim gostovanja u zapadnoj Evropi: Edimburg (Festival, 1962); Beč (Državna opera, 1964), Barselona, Madrid, Berlin (1965). (Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Zbirka fotografija)
16–17. PTICO, NE SKLAPAJ SVOJA KRILA, lirska poema u četiri igranja. Kompozitor: Enriko Josif; libretista i koreograf: Vera Kostić; scenograf i kostimograf: Vladimir Lalicki; dirigent: Borislav Pašćan. Balet Narodnog pozorištva u Beogradu (premijera: 7. 10. 1970). – Jovanka Bjegojević i Borivoje Mladenović, fotografije sa scene Narodnog pozorišta. U istoj postavci delo je izvedeno na Međunarodnom festivalu u Lozani, 28. 5. 1971. (Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Zbirka fotografija, 1362-R)