MUZIČKA DIPLOMATIJA OD 1945. DO 1949. GODINE
Kulturna politika Jugoslavije formirana po završetku Drugog svetskog rata stajala je na temeljima ideologije marksizma-lenjinizma, revolucionarnog rata i oslobodilačkih tradicija jugoslovenskih naroda u daljoj prošlosti. Njen prevashodni zadatak bio je da se izbori s neprosvećenošću širokih slojeva jugoslovenskog društva, jer izgradnja socijalizma, jednog tehnološki naprednog, a pravednog društveno-ekonomskog sistema, nije bila moguća ako su graditelji neobrazovani. Na spoljnopolitičkom planu, kultura se nalazila u funkciji predstavljanja Jugoslavije kao države koja je izvojevala revoluciju sopstvenim snagama, koja nepokolebljivo i najdoslednije sprovodi sovjetski model izgradnje socijalizma, ali istovremeno vodi samostalnu spoljnu politiku, u skladu sa sopstvenim interesima. Muzička diplomatija, kao i svi drugi oblici kulturne saradnje Jugoslavije, bila je okrenuta zemljama „narodne demokratije” i SSSR-u sve do objavljivanja Rezolucije Informbiroa, juna 1948. godine. Tada je taj kratki period posleratne saradnje naglo prekinut. Odbačena i ugrožena od dojučerašnjih saveznika, posmatrana s nepoverenjem od Zapada, Jugoslavija se našla se u izolaciji. No, oko godinu i po dana kasnije, SAD su joj pružile ruku saradnje u nastojanju da „naprsli monolit” zemalja koje grade socijalizam potpuno razbiju. To je bio prelomni trenutak okretanja Jugoslavije jednom novom pravcu kulturne i muzičke diplomatije okrenute Zapadu.
Kulturna saradnja Jugoslavije u periodu od 1945. do 1948. godine odvijala se u suženom krugu zemalja „narodne demokratije” i SSSR-a. Prevodi sovjetske naučne i stručne literature, kao i beletristike, potpuno su potisnuli ostale prevode; dela sovjetskih likovnih umetnika izlagana su u vodećim galerijama Jugoslavije; koncerti sovjetskih muzičara u jugoslovenskim muzičkim centrima preovlađivali su u odnosu na druga muzička gostovanja iz inostranstva. To su bili oblici sovjetske „meke moći” prema Jugoslaviji. Istovremeno, jugoslovenski muzičari i ansambli gostovali su prevashodno u zemljama „narodne demokratije“.
Kulturna saradnja Jugoslavije u periodu od 1945. do 1948. godine odvijala se u suženom krugu zemalja „narodne demokratije” i SSSR-a. Prevodi sovjetske naučne i stručne literature, kao i beletristike, potpuno su potisnuli ostale prevode; dela sovjetskih likovnih umetnika izlagana su u vodećim galerijama Jugoslavije; koncerti sovjetskih muzičara u jugoslovenskim muzičkim centrima preovlađivali su u odnosu na druga muzička gostovanja iz inostranstva. To su bili oblici sovjetske „meke moći” prema Jugoslaviji. Istovremeno, jugoslovenski muzičari i ansambli gostovali su prevashodno u zemljama „narodne demokratije“.
Najdinamičnija saradnja odvijala se s Čehoslovačkom i Albanijom. Jugoslavija i Čehoslovačka razmenjivale su gostovanja solista i ansambala još u periodu između dva svetska rata. Brojni jugoslovenski muzičari školovali su se u Pragu, pa je tradicija saradnje lako nastavljena i posle 1945. godine. S druge strane, slučaj odnosa s Albanijom bio je specifičan, jer je KPJ organizaciono i logistički pomogla KP Albanije i njenu revoluciju u sklopu borbe protiv okupatora. Pod vidom pomoći razvoju „bratske” Albanije, socijalistička Jugoslavija težila je uspostavljanju neke vrste protektorata nad ovom zemljom u periodu od 1945. do 1948. godine, slično sovjetskim nastojanjima prema Jugoslaviji. „Meka moć” ogledala se u slanju stručnjaka svih profila u Albaniju, te školovanju albanskih kadrova u Jugoslaviji. Pojedini profesionalni muzičari bili su poslati u Tiranu kako bi tamo uspostavili i razvili muzičko školstvo, horove i orkestre. I manjak muzičkih instrumenata u ovoj zemlji bio je nadoknađivan zalihama iz Jugoslavije.
Legenda dokumenata:
1. Oton Berkopec, ataše za kulturu Ambasade FNRJ u Čehoslovačkoj, o koncertima dua Antonio Janigro – Ivo Maček u Bratislavi, Brnu i Pragu, 1947. godine. Prag, 28. 3. 1947. (AJ-314-3-9)
2. Vlado Mađarić, sekretar Komiteta za kulturu i umetnost pri Vladi FNRJ – Ambasadi FNRJ u Pragu, obaveštenje o učešću predstavnika FNRJ na Međunarodnom festivalu Praško proleće. 19. 4. 1948. (AJ-314-18-73)
3. „Treba nam da dobijemo jasnu sliku […] tako da bi[smo] znali gde je potrebna pomoć […] naše zemlje u borbi među naprednim i reakcionarnim snagama u muzičkom životu.“ Mišljenje Komiteta za kulturu i umetnost pri Vladi FNRJ, o važnosti učešća jugoslovenskih predstavnika na Međunarodnom festivalu Praško proleće i II međunarodnom kongresu kompozitora i muzičkih kritičara, 1948. godine, Beograd,1948. (AJ-314-18-73)
4. Milenko Živković, predsednik Udruženja kompozitora Srbije – Komitetu za kulturu i umetnost pri Vladi FNRJ, obaveštenje o tome koji su članovi Udruženja dobili poziv Sindikata čeških kompozitora za učešće na II međunarodnom kongresu kompozitora i muzičkih kritičara, koji se održava od 20. do 29. 5. 1948. Beograd, 12. 3. 1948, (AJ-314-18-73)
5. V. Krulj, ispred Ministarstva inostranih poslova FNRJ – Komitetu za kulturu i umetnosti pri Vladi FNRJ, o potrebi slanja deset školovanih muzičara u Albaniju, koji bi predavali na Umetničkom liceju u Tirani i činili temelj budućeg Državnog orkestra. Beograd, 14. 11. 1946. (AJ-314-4-15)
6. Bojan Adamič, kompozitor i dirigent – Meši Selimoviću, izveštaj o teškoćama rada u Orkestru Radio Tirane i lošem stanju muzičke kulture u Albaniji. Tirana 23. 5. 1947. (AJ-314-4-15)
7. Spisak poručenih i delimično isporučenih muzičkih instrumenata za potrebe NR Albanije. Glavni muzički magazin u Novom Sadu, 10. 11. 1947. (AJ-314-4-15)
8. „Na sreću imao sam uza se revolver sa ćorcima ‘EM-GE’ pa mi je uspelo da ih oteram pucnjavom.“ – O koncertu s neusaglašenim orkestrom, solističkom nastupu u praznoj sali zbog strahovite mećave, zlonamernim kritikama i napadu razbojnika. Izveštaj violončeliste Mirka Dornera o turneji u Rumuniji, od 14. do 27. 2. 1947. godine. (AJ-314-3-13)